Zašto sam započela i onda zapostavila blog…

Potaknuta tekstovima svojih kolegica blogerica, odlučila sam ukratko napisati zašto uopće pišem ovaj blog. To želim napisati zbog vas, ali i zbog sebe jer jedno vrijeme više nisam bila sigurna zašto sam počela pisati. Priznajem; zapostavila sam ga.

Prije 10 mjeseci sam odlučila pokrenuti blog. Par mjeseci ranije sam napisala tekst o zarukama s Njim kojeg su ljudi jako lajkali, komentirali i dijelili- svidjelo im se ono što su pročitali. Onda mi je jedna prijateljica bacila bubu u uho i tako sam pomalo počela pisati. Blog se razvijao, tekstovi kao da su se pisali sami od sebe, počele su stizati silne poruke podrške, nastao je novi dizajn, a onda i logo. Zatišje je počelo kad sam počela pisati kolumne za Zdrava i sretna portal, ali ubrzo sam shvatila da je blog nešto moje i da ga ne smijem zaboraviti. Sve sam rjeđe pisala kolumne ili sam iste također objavljivala na blogu. Ipak, tekstova je bilo sve manje.

Ušla sam u taj svijet više, počela pratiti razne blogere i čitati neke tekstove (priznajem, kad sam otvorila blog, nisam nikog pratila ili sam se pravila da pratim). S vremenom sam shvatila koliko ima prekrasnih blogera , fantastičnih tekstova i koliko volim čitati druge. Opet je moj blog ostao na drugom mjestu. Osjetila sam čak kao da sam zabrljala blog koji je mogao biti nešto veliko.

Obzirom da sam učiteljica u školi, pjevam u ozbiljnom bendu, radim prijevode za spomenuti portal i bavim se još svim i svačim, nekako me pustio onaj početni entuzijazam. Tu i tamo sam željela nešto napisati, ali kao da to nije bilo to. Zato sam se odlučila na ovaj tekst. Da ukratko popričam sama sa sobom i onima koji i dalje čitaju (a takvih je iz nekog razloga i dalje puno).

Ovaj blog je ljubav, On i ja smo ljubav. Naš zajednički život je ljubav. Cilj nam je bio i ostao motivirati ljude da žive ljubav kakvu zaslužuju, da znaju da je to svakome moguće, vlastitim primjerom pokazati pravu ljubav i podijeliti intimne, lijepe i one manje lijepe trenutke. Kad vidim koliko ljudi mi se znalo javljati i govoriti da im vraćamo vjeru u ljubav, onda shvatim zašto sam ovo počela. Shvatim da nije važno koliko ljudi čita ili komentira, koliko ljudi nas prati na društvenim mrežama ili nekolicina hejterskih komentara. Ništa od toga nije bitno. Jedna osoba čiji se život promijenio je sve. To je cilj. S jednom prijateljicom sam pred nekih godinu dana imala razgovor u kojem smo se dotakli njezinih uvjerenja o ljubavi, imale smo malu psihološku analizu i dala sam joj neke savjete. Ona ih je poslušala i pomalo napredovala. Nakon tog je našla pravu ljubav i sad čeka bebicu. Rekla je da joj se život stvarno promijenio od našeg razgovora. To je smisao ovog što radim.

I zato se neću uzrujavati oko toga koliko često pišem postove, tko što misli o ovome i trebam li i dalje pisati. Radit ću po vlastitom osjećaju kao i uvijek, bez sile, laganini kao što to volim u životu 🙂

Jedna sam od onih koji vjeruju da je sve kako treba biti, da je i ovaj tekst s razlogom tu i da ovaj blog čeka još puno pustolovina. Ukoliko ste pročitali ovaj tekst, rado bih čula vaše viđenje bloga ili ovog teksta ako ga želite podijeliti.

Hvala svakome od vas, onima koji su tu stalno ili povremeno, onima koji mi priznaju da čitaju skrivajući se, onima koji vjeruju u ljubav i onima koji će tek povjerovati. Volimo vas Adrian i ja ❤