Ljubav je jača od ega

Sve počinje u obitelji, a prije svega je to zajednica u kojoj gradimo većinu naših uvjerenja i vrijednosti. Beskrajno sam zahvalna što potječem iz obitelji u kojoj je ljubav glavni motiv za sve postupke. Beskrajno sam zahvalna što sam od malena naučena pokazivati svoje osjećaje, razgovarati o svemu s roditeljima i mogu reći da sam imala skoro potpuno slobodu. Nikad mi ništa nisu branili, nisu me kažnjavali, samo su razgovarali sa mnom i uvijek sam znala koje su posljedice. Ne kazne, nego posljedice mojih vlastitih izbora.

Danas mogu s ponosom reći da ne pušim, ne pijem, ne drogiram se, volim ljude i život, uvijek probam pomoći nekome, imam vlastiti stav i vrijednosti u koje duboko vjerujem. Moji roditelji su ponosni na osobu kakva sam postala, moja seka je ponosna na mene, svi najdraži ljudi, a naravno i ja sama na sebe. Moj odnos s obitelji (pogotovo s mlađom sekom) nije uvijek bio savršen, ali znam da su radili najbolje što su mogli. Moja obitelj me naučila osjećaju ljubavi i pripadanja. Naučili su me da se sve može riješiti. Da je najvažnije da uvijek dam sve od sebe. Da uvijek probam razumjeti ljude jer svatko ima svoju životnu priču. Da poštujem tuđa uvjerenja. Naučili su me da je komunikacija temelj svakog odnosa. Naučili su me stati na svoje noge i boriti se sama za sebe. Jedno vrijeme držali su me „pod staklenim zvonom“ i znam da im nije bilo lako pustiti me. To je najbolje što su mi mogli napraviti. Uvijek biti tu za mene, a pustiti me da sama radim što hoću. Uvijek su me savjetovali, ali mi nikad nisu govorili što da radim u nekoj situaciji, što da studiram, gdje da živim, što da oblačim, s kim da se družim. Svjesna sam koliko ljudi nažalost nije imalo i nema odnos s obitelji kao ja. Tužno je što u mnogim obiteljima nema komunikacije, dolazi do verbalnog i fizičkog nasilja, nerazumijevanja. Sve to na kraju ima posljedice; ta djeca postanu odrasli i ponašaju se kao njihovi roditelji (čast izuzecima) jer ne znaju drugačije, ne vjeruju u ljubav, ljudi ih povrijede, a i oni ljude. Neću dalje ulaziti u ovo jer je ovo post o onima obiteljima poput moje. O onim obiteljima gdje sve proizlazi iz ljubavi.

Seka je nedavno tatu pitala voli li ju i kad se ljuti na nju. Rekao je da je ljubav uvijek jača od ega. I tako bi uvijek trebalo biti. Ne samo u obitelji, nego i inače. Kad vas netko povrijedi, ego smišlja načine osvete, razmišljate sve najgore o toj osobi i na taj način samo uništavate sami sebe. Ne onog tko vas je povrijedio, nego sebe. Ovo je sve lagano i super u teoriji, primijeniti je već puno teže. Ali već ako to osvijestite, puno ste napravili. Ako se ne spustite na nečiju razinu vrijeđanja bar jednom, puno ste napravili. Ima jedna divna pričica koju možda neki od vas i znaju, a ide ovako:

Učitelj: „Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada?” Čovjek: „Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.” Potom učitelj nastavi: „A sada, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvatim, kome ona i dalje pripada?”

Probajte se ovog sjetiti kad vas netko povrijedi, naročito ako vam je jako draga i bliska osoba.

On (svi koji me čitate već znate tko je On) potječe iz slične obitelji i upravo je to većinom razlog što je tako divan i osjećajan. Ako ne znate kakav je, preporučam post Trebalo mi je da se naviknem i On je jedan od onih koji više „ne postoje“.  Nikad ne bih mogla biti u vezi s osobom kojoj obitelj nije važna, koja ih se srami, koja ne razgovara s njima, koju su naučili da se ljubav kupuje novcem. Molim vas da radite na sebi i učite djecu samo ljubavi. Ljubav je zbilja najvažnija na svijetu. “Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može.”

I još nešto za kraj, a ima veze s načinom na koji sam odgajana. Jučer sam po trideseti puta gledala Titanic na televiziji i po trideseti puta plakala na bezbroj scena (najviše ljubavnih gdje su Jack i Rose glavni) 😀  Nije me bilo sram plakati pred Njim. Nisam mislila da ću doživjeti da me apsolutno ničeg nije sram pred Njim. Ali tako je. Njegove riječi nakon mog plakanja i silnih zagrljaja: „Kakvo si ti posebno biće! Nevjerojatno te obožavam. Obožavam te kad si sretna, kad plačeš, kad si ljuta, kad vičeš, kad si u najgorem i najboljem izdanju. Hvala što si moja i što ćeš mi biti žena.“ Hvala našim obiteljima što danas živimo ovakvu ljubav. U nadi da ju vi živite ili bar da vjerujete da hoćete, pitam vas: Može li bolje od ovoga? 🙂 ❤